MANASTIR RUKUMIJA-Legenda o Jelici Devojci

Manastir Rukumija

 

 

Na putu Požarevac – Kostolac, nalazi se selo Bradarac. U njemu vekovima stoji manastir Rukumija, za koje su vezane mnogobrojne legende.
Ne postoje validni pisani izvori, iz kojih se može tačno utvrditi u kojem periodu je manastir izgradjen.Na žalost mnogi ktitori nisu ostavili imena ni godinu u kojoj su gradili svoje zadužbine, pa ni Rukumija nije izuzetak. Po nekim pretpostavkama nagađamo da je manastir podigao knez Lazar u četrnaestom veku. Druga pretpostavka jeste da je sagrađena u vreme kralja Milutina ili Dragutina, Treća teorija vodi čak i do vremena kada su ovim krajevima vladali Rimljani. U blizini manastira su ostaci rimskog grada Viminacijuma na čijim zidovima su pronađeni naslikani krstovi. S obzirom da u tom periodu hrišćanstvo nije bila priznata religija, veruje se da je bilo idealno podići crkvicu skrivenu u šumi kako bi hrišćani išli na molitvu. Ipak, napominjemo, ove teorije nisu potvrđene ali su svakako interesantne za razmatranje. Istorija Rukumije, bar onaj deo koji nam je poznat počinje tek krajem šesnaestog veka u Turskim poreznim dokumentima, ali je manastir tada zaveden pod imenom Vrlište. Ne postoji ni jedan raniji zapis o Rukumiji, niti se zna kada je sagrađena. Postoji izvesna povelja kneza Lazara poslata manastiru Ravanica, ali u njoj se pominje samo selo Rukumija, ne i manastir. Istorija manastira vezana je za legendu o nesrećnoj devojci Jelici. Maksim Ratković pisao o ovom manastiru 1733. godine. Nešto manje od sto godina kasnije kreće Prvi srpski ustanak, koji je ugušen, i Turci su iz odmazde spalili manstir. Dolaskom dinastije Obrenović na vlast, manastir je obnovljen. Tačnije Miloš Obrenović zaslužan je najviše za obnovu svetinje. Rukumija je tada bila crkva jer u blizini nije bilo druigih crkava gde bi narod dolazio. Crkvu je posvetio prenosu moštiju svetog oca Nikolaja Mirlikijskog Čudotvorca, inače svojoj krsnoj slavi.

Manastir Rukumija
Manastir Rukumija

O nastanku Rukumije postoji legenda, opevana u narodnoj epskoj pesmi ,,Bog nikom dužan ne ostaje” iz neistorijskog ciklusa. Pesmu je zapisao i sačuvao od zaborava Vuk Stefanović Karadžić.Pesma govori o devojci Jelici koju su braća Pavle i Radule, jako voleli što je izazvalo ljubovoru Pavlove supruge, Pavlovice. Jelica jedan dan dobija od braće na poklon srebrne noževe i njena snaja tada odlučuje da napakosti devojci.

Prvo je ukrala Jelici nož i ubila Pavlovog konja, a potom i njegovog sokola. Krivica je pala na Jelicu, koja se branila da nije kriva i brat joj je poverovao. Međutim Pavlovica je išla u krajnjost, ponovo je ukrala Jelici nož i ubila svoje dete u kolevci, a taj isti nož vratila tamo gde ga je našla. Odmah potom je probudila muža rekavši mu da je Jelica ubila njihovo dete. Pavle je ušao u sobu dok je Jelica još spavala, pronašao krvav nož i ponovo optužio sestru.

Sirota Jelica nije mogla da dokaže da nije kriva pa je rekla bratu da, ukoliko joj ne veruje, može slobodno da je rastrgne konjima na repove, što je Pavle i učinio. Na mestu gde su joj pale ruke, brada, oči i ona sama, nastali su manastiri Rukumija, Bradača, Sestroljin i Zaova. Po jednoj drugoj legendi na mestu gde su joj pale oči nalaze se dve česme sa lekovitom vodom po imenu Reduša i Jerinac.Česme koje su po legendi nastale na mestu gde su pale Jeličine oči. Međutim pravda je stigla i Pavlovicu koja se razbolela i bolovala devet godina. Gonjena grižom savesti zatražila je od muža da odu u zaovinu crkvu ne bi li joj bilo oprošteno. Kada su stigli pred crkvu začuli su glas koji Pavlovici kaže da u crkvi nije dobrodošla i da joj nije oprošteno. Očajna, tražila je od muža da i nju rastrgne konjima na repove, što je on opet učinio. Tamo gde su pali njeni delovi tela rastu trnje i koprive.

Koliko u ovoj legendi ima istine, ne znamo zasigurno, ali zato je da je putopisac Josif Veselić 1861. godine zapisao da se u manastiru zaista nalazi “i neka svetinja ili upravo ruka od neke svetinje, i to kao što se uopšte drži od one devojke koja je onako nevino stradala”.

Otac Sava je svojevremeno potvrđivao da je ruka stajala u manastiru, i da je nestala tokom Prvog svetskog rata. Pošto je kao dečak živeo nedaleko od manastira, otac Sava je povremeno dolazio u ovu crkvu sa roditeljima i celivao ruku koja je bila ukrašena srebrom. Svetinju su najverovatnije odneli Bugari koji su tokom Prvog svetskog rata zauzeli ove krajeve.

54585 Total Views 1 Views Today

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *