Manastir Bradača kod Kule

Bradaca kod Kule

Srednjevekovni manastir Bradača, posvećen Blagoveštenju Gospodnjem, porušen je u drugoj polovini 17 veka, a obnovljen krajem 1995. godine. Pevao je puna tri veka, a tri veka proveo je u ruševinama.

Sudeći po neprestanom okupljanju naroda oko ostataka njegovih zidova i oko svetog i čudotvornog izvora u neposrednoj blizini, manastir je nastavio da živi i kad ga više nije bilo.

Bradača se nalazi u ataru sela Kula, između puteva Požarevac-Kučevo i Požarevac-Petrovac na Mlavi, a iz oba ova pravca vode asfaltni putevi do navedenog sela. Manastir sa uspešno obnovljenom crkvom, i kapelom nad svetom i lekovitom vodom, smešten je na lepom, brdovitom i šumovitom prostoru.

Manastir Bradaca
Manastir Bradaca

Prema jednom predanju, manastir je sagradio Vuk Branković, a prema drugom kralj Vukašin, otac Marka Kraljevića. Verujući u ta predanja, stanovništvo doseljeno posle seobe pod Čarnojevićem nije želelo da popravlja porušenu bogomolju, Kako je zabeležio Feliks Kanic krajem 19 veka, jer ni jedan ni drugi vladar nije bio omiljen u narodu. Priče o njima nemaju istorijsku osnovu, jer oni nisu vladali Braničevom. Ovde je uistinu vladao jedan Branković, ali Radič, snažan feudalac, koji je držao rudnike zlata, srebra i drugih metala na ovom prostoru. Nasledio je svog oca Branka Rastislalića, učesnika u velikaškom rasparčavanju srpske carevine, kada je zavladao Braničevom. Knez Lazar je, predosećajući tursku opasnost, pokušao da pridobije Radiča kako bi stvorio bedem odbrane, a kad mu to nije pošlo za rukom sukobio se sa njim. Letopisac je zabeležio. “I rasu knez Lazar Radiča Brankovića u Braničevu”

Taj sukob ovoga Brankovića sa svetim knezom Lazarom mogao bi da navede novopridošlo stanovništvo na pomisao da je reč o Vuku Brankoviću.
Postoji i predanje da je Bradača podignuta u vidu kapele odmah posle manastira Vitovnice, da je merila u dužinu samo 8 metara i da je pripadala tom manastiru, a da je produžena još za četiri metra u vreme kneza Lazara.

Najstariji zapis o Bradači potiče iz 1467. godine, kada je u turskom poreskom defteru zabeleženo selo Bradačica sa manastirom Gorilje. Selo je nešto kasnije nestalo, a manastir je po selu nazvan – Bradača.

Sledeće javljanje Bradače u istorijskim izvorima potiče iz druge polovine 16 v. kada je ovde pisan jedan prolog “poizvolenijem igumena kir Pankratija jeromonaha i vsego bratstva prisjedeštu mi u domu presvetei Bogorodice v hramje Blagoveštenja jeje v leto 1566 u monastiru zovom Brad (a) ča”. Zapis se nalazi u Ljubljanskoj biblioteci.

Prvi čovek koji je posetio zapusteli manastir Bradaču posle turskog napada i rušenja i o tome ostavio zapis bio je Arsenije Čarnojević, budući predvodnik Srba u Velikoj seobi. Putujući po Braničevu trinaest godina pre Seobe on je u ruševinama pronašao tri bogoslužbene knjige – mineja, i poneo ih sobom. Na svakoj od njih ostavio je zapis.
Manastir je stradao najkasnije 1675. godine, jer kad ga je patrijarh Arsenije posetio bio je u ruševinama, a knjige nisu bile uprošašćene kišom i snegom.

Kad je 150 godina kasnije došao u manastirište Bradače Joakim Vujić zapisao je da “manastir leži između strašni šumni planina” i da se “može videti gdi je bio olatar i trapeza, mužeska priprata i ženska i to sve porušeno, kamen na kamenu ne leži. Potom je dodao da “o mladoj nedelji i praznicima običestvuju ovamo dolaziti sveštenici iz okresni (okolnih) sela, koji bogomoljenije tvore”.

Krajem 19 veka Kanic će zapisati da su svodovi uništeni a da su ostali “prilično visoki zidovi od loše povezanih glinenih škriljaca i lomljenog krečnjaka”.

Prilikom obnavljanja crkve ostaci starih zidova su sačuvani a između starog i novog dela postavljena je malo ispuštena olovna traka.
Obnovu manastira prvo je pokrenuo vladika Braničevski Hrizostom 60-Tih godina 20 veka, s namerom da oživi ovu staru srpsku svetinju, koju su Turci porušili, a po predanju poubijali vernike zatečene u njoj. Obnavljanje je podržao tadanji predsednik požarevačke opštine Branko Ivošević i većina odbornika, i sve bi se dobro završilo da se nije isprečila komunistička ideologija, po kojoj je crkva opijum za narod (neka vrsta kokaina ili marihuane) zbog čega je treba u korenu saseći. S ubojnim pokličom: Crkva je digla glavu! krenuli su oni u svoj krstaški rat. Ivoševića su smenili sa svih funkcija, vladici Hrizistomu uputili su oštar prekor, i svima stavili do znanja da takvu “drskost” neće trpeti! I nisu trpeli.

“Prvu službu pred ruševinama Bradače održao sam na Blagovesti 1982. godine” seća se ondašnji paroh crljenačko-kulski sveštenik Desimir Jović. “Došlo je bilo samo jedanaest vernika. Brozov duh je još uvek lebdeo nad Srbijom. Sledeće godine bilo ih je 29, a godinu dana kasnije okupilo ih se četiri stotine “.

Obnavljanje Bradače konačno je započeto u proleće 1991. godine uz živo prisustvo vladike Braničevskog Save. Radovima je rukovodio sveštenik Jović, nekada građevinar, a po arhitektonskim rešenjima Snežane Vukašinović, arhitekte iz Smedereva. U oltaru je zadržan srednjevekovni časni presto, a već iste godine zidarski radovi na samoj crkvi su završeni. Svi ranije predviđeni poslovi su okončani 1995. godine.

Sveta voda “lekovita i čudotvorna
Kao uz svaki srpski pravoslavni manastir i ovde je sveta i lekovita voda, za koju je Kanic napisao da je, poverovanju naroda ne samo lekovita nego i čudotvorna. Kapelu nad izvorom sagradio je Đura Pavlović iz Kule 1938. godine .. Đura je imao dve kćeri, ali kad se jedna razboli i umre mlada on usni da će mu umreti i druga kći Živana ako ne obnovi manastir Bradaču. On za tako veliki posao nije imao novac, pa uradi ono što je mogao – sagradi kapelu nad izvorom. Njegov natpis i danas je na zidu kapele: “Podižem za zdravlje ćerki Živani”. I, Živana je ostala živa, a 90-tih godina 20 veka obnovila kapelu i ostavila svoju poruku.

5609 Total Views 1 Views Today

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *